| الوصف: |
U ovom opsežnom radu objavljenom u počast pristupniku koji je na Pravnom fakultetu u Ankari održao seriju predavanja za dodiplomski i postdiplomski studij, autor polazi od premise da su, u relativno mladom arbitražnom sudovanju, pomorsko-pravni sporovi rijetki. Generalni uzrok tomu je posvemašnja nesklonost naših brodara da u svoje brodarske ugovore unose arbitražnu klauzulu koja bi izrijekom određivala nadležnost domaće arbitraže. Komparirajući tu činjenicu sa stanjem u zemljama common-law tradicije, autor prisnažuje da u nekim pravnim sustavima izbor arbitraže u pomorskim sporovima sve više postaje ravnopravna alternativa redovnom sudskom putu. Elaborirajući činjenicu da su odredbe o isključivoj nadležnosti hrvatskog suda izrazito uskog polja primjene, autor za svoje inozemne čitatelje iznosi podatke o isključivoj nadležnosti hrvatskog suda kako je statuirana Pomorskim zakonikom Republike Hrvatske. Potom se u radu ustvrđuje da se arbitraža u najvećoj mjeri pojavljuje ugovaranjem arbitražne klauzule u raznim ugovornim odnosima. U tom smislu, autor iznosi argumente o izrazitoj učestalosti arbitražnih klauzula u ugovorima o prijevozu (contracts of affreightment), posebice u čarter partijama. Razloge autor nalazi u činjenici da se ugovori o prijevozu najčešće sklapaju u obliku tipskih ugovora u kojima se arbitražna klauzula pojavljuje kao jedna od klauzula općih uvjeta prijevoza. Samim time, u takvim slučajevima, kopaciscenti pristaju na ugovaranje arbitraže već samim pristankom na opće uvjete ugovora o prijevozu, šti znači da ne postoji prethodni izričiti sporazum ugovornih strana da će sve eventualne sporove iz ugovora iznijeti pred arbitražu. autor prisnažuje i elaborira tezu da arbitražna klauzula ovdje ne spada u essentialia negotii, već je tek jedan od uglavaka tipskog ugovora. |
